PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Pored spahijskih tereta seljake je teško opterećivala kontribucija i županijski porez, koji su, kako je zabilježio S. Gavrilović za Sremsku županiju, od 1790. do 1848. povećani za 91,6%. Društveni odnosi na selu uoči revolucije bili su sve zaoštreniji. Obezemljeni, surovo eksploatisani, obespravljeni i ugnjeteni, nezadovoljni seljaci su u vrijeme revolucije predstavljali najbrojniju revolucionarnu masu, koja je isticala najradikalnije zahtjeve za rješenje svog društvenog i ekonomskog položaja.Seljaci su zahtijevali da se što radikalnijim načinom riješi pitanje agrarnih odnosa. Tražili su da im se dodijeli zemlja njihovih feuadalnih gospodara. Bez obzira na nacionalnu pripadnost, seljaci iz čitave Ugarske zahtijevali su ukidanje kmetstva i feudalnih obaveza.
Koliko su seljaci iz slobodnih kraljevskih distrikata i županija imali razloga da budu nezadovoljni i da traže radikalne društvene promjene, toliko su imali razloga za nezadovoljstvo i graničari iz oblasti Vojne granice. Vojnogranični sistem je u svakom pogledu preživio i nije odgovarao postojećim društvenim odnosima. Stanovnike Granice posebno teško pogađali su drakonski strogi vojni zakoni. Ništa lakše graničari nijesu podnosili teret obaveze da u svim često vođenim ratovima Austrije ginu na mnogim ratištima širom Evrope. Uz to, Vojnu granicu zahvatio je proces robnonovčane privrede. Nosioci novih kapitalističkih odnosa u Granici bili su, pored građanskih elemenata, graničarski oficiri. Osim vojničke stege, obaveznog danka u krvi, graničare je pritiskala i surova eksploatacija, posebno ona putem obaveznog kuluka. Zbog svega toga graničari su s radošću dočekali vijest o revoluciji, pa su prvi među Srbima preduzeli odlučne revolucionarne korake da se oslobode stare, a da uspostave novu revolucionarnu vlast.
Vodeću ulogu kod Srba u revoluciji 1848/49. imalo je srpsko građanstvo. Čitavom pokretu ono je davalo smjer, a seljaci su mu služili kao masovna baza. Srpska inteligencija i trgovci činili su najznačajniji dio srpskog građanstva. Srpski trgovci činili su bogatiji dio srpskog društva i imali su dosta značajnu ulogu u ekonomiji Ugarske. Poslije Velike seobe Srba 1690. Srbi su došli u jednu sredinu u kojoj je trgovina bila slaba i nerazvijena. Plemići Ugarske nijesu htjeli njome da se bave jer je ona, po njihovom shvatanju, predstavljala posao nižeg reda, koji njih nije dostojan. Mađarski kmetovi, jobađi, nijesu imali prava i mogućnosti da se bave trgovinom. Takav odnos prema trgovini i takvo stanje u toj privrednoj djelatnosti dobro su došli Srbima, Cincarima i Grcima, koji su trgujući stekli lijepe kapitale. Valja znati da je, pored rečenog, na uspješan razvoj trgovine Srba u Ugarskoj znatno uticao i geografski položaj na kojem su se oni nalazili u Južnoj Ugarskoj, na sredini između Turske i Srbije, s jedne, a Austrije i Ugarske, s druge strane. Pri ondašnjem stanju tehničkog razvitka, kada nije bilo željeznica i motornih vozila, velike rijeke pored kojih su bili naseljeni Srbi povoljno su uticale na razvoj obimne trgovine vodenim putevima. Osim posredne – tranzitne trgovine, od velikog značaja za njen razvitak bili su domaći žitarski proizvodi, koji su Dunavom transportovani na sjever prema Budimpešti i Beču, i na jugoistok ka Crnom moru, a Savom i Kupom, na zapad, prema Jadranskom moru. Pored trgovine žitom, nije bila zanemarljiva ni trgovina ugojenim svinjama, volovima i govedima.
Srpsko građanstvo u cjelini, a posebno trgovci, koji su u društvenom, kulturnom, vjerskom i političkom životu bili veoma aktivni, na svakom koraku osjećali su se sputani odnosima koji su vladali u feudalnom društvu. Feudalni okviri za srpsko građanstvo postali su tijesni i njih je trebalo, milom ili silom, širiti. Za tim širenjem posebne potrebe imali su trgovci, koji su u svom poslu nailazili na mnoge smetnje i prepreke. Trgovački i zanatlijski cehovi, koji kod Srba i inače nijesu bili naročito razvijeni i bogati, postali su preuski i smetnja za dalji razvitak. Oporezivanja trgovine i zanatstva bila su brojna i obimna. Između ostalih, plaćane su sledeće dažbine: mlinarina, trošarina, mostarina, maltarina, regalija minora, regalija majora i mnoge druge.
Isto kao što su u svojim poslovima feudalnim stegama bili sputani trgovci i zanatlije, tako je na svakom koraku nailazila na prepreke i srpska inteligencija. Sva bolja i unosnija činovnička zvanja zauzimali su Njemci i Mađari, rimokatolici i protestanti. Srbima su bile dostupne samo službe nižeg reda. O državnim službama mogli su samo da sanjaju, jer su im one bile nedostižne. Školovani Srbin mogao je da postane samo sveštenik ili kaluđer, vojnik, tj. oficir i advokat. Zbog toga su i srpska inteligencija, kao i trgovačka i zanatlijska buržoazija, bile spremne da kidaju feudalne okvire, da traže izlaz iz krize u koju je zapalo čitavo feudalno društvo.
(NASTAVIĆE SE)